hudove, salihove i lutove, a.s., da*vetske metode

Da'vetske metode ranijih Allahovih poslanika bile su i ostale paradigma da'ijama tokom historije. U ovom prilogu rasvijetlit ćemo da'vetske metode Huda, Saliha i Luta, a.s, što će, nadamo se, biti putokaz u našem misionarskom radu i djelovanju.

Hud, a. s.

Hud, a.s. da'vetski se angažira na način kako je to činio Nuh, a.s. On poziva u monoteizam, kao i svi Allahovi poslanici prije i poslije njega. Allah Uzvišeni to jasno naglašava u Svojoj Knjizi:
«A Adu – njegova brata Huda. 'O narode moj', - govorio je on – 'Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?!'»
Te riječi im je Hud, a.s, uputio nakon njihovog skretanje sa zacrtane trase kojom su išli nakon Nuhovog, a.s, poslanstva. Naime, Hudov, a.s, narod, koji se zvao Ad, bili su potomci Nuha, a.s, i to jasno navodi Ibn Kesir kada spominje to pleme i navodi njegovo porijeklo: Ad ibn Aws ibn Sem ibn Nuh.

Dakle, oni koji su bili u lađi, svjesno su prihvatili vjeru i krenuli s Nuhom, a.s, da sačuvaju sebe i svoju vjeru. Međutim, vremenom, intezitet imana i čvrstog vjerovanja počinje splašnjavati da bi, pod pritiskom i stalnim došaptavanjem šejtana, a uz strasti vlasti i strasti uživanja, doživjeli svoj slom i pad, pa je Allah Uzvišeni intervenisao preko Huda, a.s, koji ih pokušava vratiti na jedini put spasa: «O narode moj, Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!»
Ad je prvi narod koji je nakon Nuhovog, a. s, potopa počeo obožavati kipove. Oni su, prema nekim izvorima, imali tri kipa kojima su se klanjali: Samda, Samuda i Hirra.
Prebivalište Hudovog, a.s, naroda bilo je na Ahkafu, pješčanom uzvišenju na jemenskoj granici, između Jemame i Hardamevta.

Zanimljivo je spomenuti da ima mišljenja da je upravo Hud, a.s, bio prvi čovjek koji je govorio arapskim jezikom. Međutim, drugi smatraju da je to bio njegov otac, a ima mišljenja da je to bio Nuh, a.s. Ibn Kesir daje prednost, predajama po kojima je prvi čovjek koji je govorio arapskim jezikom bio i prvi čovjek – Adem, a.s.
Iako se Hud, a,s, svome narode obraća toplo, bratski i očinski, strahujući za njihovu sudbinu i konačan svršetak, on ne nailazi na razumijevanje. Naprotiv, oni ne samo da ne prihvataju njegov savjet, nego ga ismijavaju, pa čak smatraju i lašcem:
«Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: «Mi smatramo da si ti, uistinu, neznalica i mi mislimo da si, zaista, lažac!»
Glavešine i autoriteti njegovog naroda to čine nasumce, bez razbora, razmišljanja i bilo kakvih argumenata! Ako kompariramo glavešine Hudovog, a.s., naroda i promotore današnje materijalističke orijentacije, uočit ćemo na identičan stav u tom pogledu. Pogledajmo logiku današnjih materijalista pa ćemo utvrditi da se radi o identičnoj logici koju su koristili materijalisti, sekularisti i nevjernici Hudovog, a.s, naroda. Zar i danas nije ista materijalističko-ateistička svijest?! Zar i danas materijalisti ne misle i ne promišljaju kao što su to činili ateisti prije toliko stoljeća?! U Kur'anu se navodi da su savremenici Huda, a.s., rekli:
«Zar on da vam prijeti da ćete, pošto pomrete i zemlja i kosti postanete, doista biti proživljeni? Daleko je, daleko to čime vam se prijeti! Postoji samo život na ovom svijetu; mi umiremo i živimo, a proživljeni nećemo biti!»
Ako pažljivo čitamo ove ajete, pomislit ćemo da to govore naši suvremenici, a ne suvremenici Huda, a.s., koji su živjeli prije toliko vremena. Dakle, nevjernička, materijalistička i ateistička svijest jednaka je u svim vremenima. Obično oni koji lažu optužuju svoga poslanika za laž. To se desilo i sa Hudovim, a.s, narodom, ali će se desiti i svakom drugom narodu koji svoje kriterije ne bude temeljio na Objavi, već na ljudskim predodžbama i promišljanjima.

Međutim, za svakog da'iju važan je Hudov, a.s, odgovor na njihovu optužbu da je neznalica i lažac. Ako analiziramo njegov odgovor doći ćemo do jasnog zaključka da njegov odgovor ne izvire iz inata a njegova intonacija nije svađalačka. Uprkos njihovom ponižavanju tog poslanika i njihovim neutemeljenim optužbama, on uporno ponavlja topao i bratski poziv svome narodu:
«O narode moj», - govorio je on – «nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskreni savjetnik».

Kada Hud, a.s, primjećuje da na emocionalnom planu nije postigao željeni efekat, on pribjegava racionalnoj metodi, želeći probuditi njihov uspavani intelekt, podsjetiti ih na povijesne faktore, koje oni treba da znaju i da su ih svjesni, i zato pokušava, govoreći o njihovom korpulentnom fizičkom rastu, rasplamsati svijest o ideji koju zagovara. On im napominje:
«Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta – Njegovo je djelo. I nek su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono što budete željeli».

Pored svih argumenata koje im podastire ovaj Allahov Poslanik, a.s., koji su spomenuti u kur'anskim poglavljima El-A'raf, Hud, El-Mu'minun, Eš-Šu'ara', El-Ahkaf i dr., on podvlači da od njih ne traži nikakvu nagradu i da je njegov isključivi cilj njihovo konačno spašavanje i povratak na nepatvorene vrijednosti i kriterije koje je Allah Uzvišeni uspostavio na ovome svijetu:
«O narode moj, ja od vas za ovo ne tražim nikakvu nagradu. Moja nagrada je samo kod Onoga koji me je stvorio, pa zar ne shvaćate?»

Kada je upotrijebio sve elemente da've koji su mu bili na raspolaganju, te uložio ogromne napore i veliku požrtvovanost, onda, nemajući više izgleda da ih urazumi, prijeti im kaznom, kao posljednjom mjerom, koju bi, eventualno, mogli uvažiti, a onda, kada i nakon toga, sve pada u vodu, jednostavno kaže: «Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!»
Ad je zadesio vjetar koji im je donio bolnu kaznu, i kako Allah Uzvišeni napominje: «vjetar koji, po naređenju Gospodara, sve ruši. I tako su se ujutro samo njihova boravišta vidjela. Tako mi kažnjavamo narod zločinački!»
Inače, Allahova je to zakonitost koju je uspostavio na Zemlji. Naime, kada se, nakon svih argumenata koji se upotrijebljeni da se upozna i spozna Gospodar svjetova, to drsko i nasilnički odbaci i omalovaži, obavezno dolazi do žestokog kažnjavanja i potpunog uništenja jednog naroda.

Salih, a.s.

Njegovo polje djelovanja bio je narod Semud, narod koji su činili čistokrvni Arapi. Njihovo mjesto stanovanja bio je Hidžr, koji se nalazio između Hidžaza i Tebuka. Taj narod živio je nakon Ada, ali su, nažalost, i oni kao i Ad počeli obožavati kipove i pridruživati Allahu Uzvišenom druga. Allah im šalje Saliha, koji je bio sin Ubejdov, on Hadirov, on Semudov, on Asirov, on Iremov a on sin Nuha, a.s, da ih opomene i povrati u originalnu Allahovu vjeru. Allah Uzvišeni o tome kaže:
«A Semudu poslasmo njihova brata Saliha. 'O narode moj', govorio je on – 'Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate! Evo vam znaka od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne!»

Allah Uzvišeni je ovu neobičnu kamilu učinio posebnim znakom i svojevrsnim iskušenjem za Semud. Htio je da ih iskuša i utvrdi njihovo vjerovanje i pokoravanje poslaniku kojeg je njima poslao. Ona je, ustvari, predstavljala istinitost Salihovog, a.s., poslanstva.
Salih, a.s, plašeći se da njegov narod doživi sudbinu kao i pređašnji narodi, upozorava ih i podsjeća na Allahove blagodati koje oni moraju oćutiti u dubini svojih bića, kako ih ne bi zanijekali i time sebe upropastili. On ih savjetuje:
«I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!»
Iz Salihovog, a.s., obraćanja svome narodu saznajemo kakve su blagodati i mogućnosti date Semudu, kao što naslućujemo i prirodu mjesta u kome su živjeli. To su ravnice i brda: u ravnicama su dvorce gradili, a u brdima kuće klesali. To je, kako napominje Sejjid Kutb, bila graditeljska civilizacija, koja je slijedila iza Adove, do temelja porušene civilizacije.

Ono što primjećujemo u obraćanju Saliha, a.s, svome narodu, jeste činjenica da je on dobro poznavao svoj narod, njegovu historiju, njegovo tadašnje stanje, mogućnosti i aspiracije. Naravno, to obavezuje svakog da'iju danas da, na temelju tih da'vetskih metoda, kao i metoda drugih Allahovih poslanika, upoznaju historiju naroda kome se obraćaju, njegove korijene, kulturu, baštinu, duhovna i materijalna dostignuća, kao i sve druge relevantne činjenice u vezi s tim narodom. Bez tih elemenata bespredmetno je djelovati u određenom narodu.
Analizirajući ajete koji tretiraju Saliha, a.s, i njegovo obraćanje svome narodu, ustvrdićemo da je jedna grupa ljudi iz njegovog naroda vjerovala tom poslaniku kojeg im je Allah Uzvišeni uputio, dok se druga grupa uzoholila, a posebno glavešine i vođe naroda, koji su u svim generacijama manifestirali oholost i narcisoidnost. Naime, oni su posljednje osobe koje će biti lišene svih prednosti i uživanja koje sami sebi dopuštaju, a predati se Allahu, Njegovoj vjeri i konceptu koji je On uspostavio, jer bi time uveliko ograničili svoju samovolju i tiraniju! Otuda je bilo nužno da pokušaju napraviti spletke vjernicima koji su sa svojih vratova zbacili okove tiranije time što su prihvatili obožavanje isključivo Allaha Uzvišenog i time se oslobodili ljudskog jarma i robovanja ljudima, njihovim pohotama i strastima!
U primjeru glavešina Salihovog, a.s, naroda, to se, itekako, primijeti kada oni ubacuju spletke i pokušavaju zbuniti potlačene i vratiti ih u robovanje svojim prohtjevima:
«A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše potlačene, one među njima koji su vjerovali: «Vjerujete li vi da je Salih poslan od Gospodara svoga?!»

Njegovo podastiranje bezbroj činjenica nije doprinijelo njihovom osvješćivanju i konačnom prihvatanju istine. Oni oholo i nadmeno uzvikuju: «A mi, doista, ne vjerujemo u to što vi vjerujete» - rekoše oni koji su bili oholi».
Ne samo da su zanijekali vjeru, već su i ubili kamilu, koja je bila argument od Allaha Uzvišenog i potvrda Salihovog, a.s, poslanstva: «I zaklaše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: 'O Salih, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik!'»
To je bila i ostala retorika oholih i tvrdoglavih, onih čiju oholost prati grijeh. Budući da Allah Svemoćni ne voli ohole silnike, reagovao je, shodno Svome ustaljenom konceptu: kada se neko želi postaviti na mjesto koje mu ne pripada i kada sebe počne smatrati superiornijim od Onoga koja ga je stvorio, ponizi ga i postavi na mjesto i poziciju koju, uistinu, i zaslužuje: «I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični!»
Da'ija nikoga ne može primorati na slijeđenje istine, ali je obavezan dostaviti mu i, na najbolji način, predstaviti istinu. To je učinio i Salih, a.s, koji, nakon neposlušnosti i nevjerovanja značajnog broja svojih sunarodnika, iako sa žalom i tugom, ne osjeća grižu savjesti što se njegov narod kažnjava, jer je on učinio sve što je u njegovoj moći da ga sačuva katastrofe u koju je sam hrlio: «O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju!»

Lut, a.s.

Lut, a.s, je bio Haranov sin a Ibrahimov, a.s, bratić, jer su Ibrahim, a.s., Haran i Nahor bili braća. Lut, a.s, se, konsultirajući se s Ibrahimom, a.s., nastanio se u Sodomi, u oblasti Gaur Zegar. Sodoma je bila, u to vrijeme, centar spomenute oblasti kojoj su pripadala okolna naselja izuzetno plodnim zemljištem. Stanovnici Sodome bili su, kako navodi Ibn Kesir, veoma opaki i pokvareni bezbožnici, koji su činili nagnusnija djela. Bavili su se i drumskim razbojništvom, a kada bi se sastajali, činili bi grijehe, što niko nikome nije zabranjivao.
Oni su, uz druga ružna djela, prvi počeli prakticirati homoseksualizam, čime će, kako primjećuje Muhammed Ahmed el-'Adevi, nositi svoje i grijehe svih ljudi koji budu taj grijeh činili do Sudnjega dana!

Lut, a.s, im se obraća i začuđeno ih pita: «Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!»
Zanimljivo je da kazivanje o Lutu, a.s., i njegovom narodu ne tretira idolopoklonstvo i udaljavanje od islamske akide, kao što je bio slučaj s nekim ranijim narodima. To kazivanje otkriva specifičnu vrstu devijacije ljudske prirode. Međutim, i ta devijacija nije daleko od problema akide i pitanja monoteizma. To je logično kada se uzme u obzir da vjera u Allaha Jedinog podrazumijeva poslušnost, predavanje i pokoravanje Njegovim zakonima i Njegovom šerijatu.

Allah Uzvišeni je stvorio čovjeka i ženu s jasno zacrtanim zadatkom: da spoznaju Gospodara svjetova, da mu se pokore i da, izvršavajući taj zadatak, budu i ostanu dvije polovine koje se međusobno ispunjavaju i upotpunjavaju. On je učinio da produžetak ljudske vrste zavisi od rađanja, a rađanje isključivo dolazi susretom muškarca i žene. To je Allahov zakon čije slijeđenje je u vezi s vjerovanjem u Allaha Uzvišenog, pa je, stoga, devijacija i odstupanje od toga, povezana s devijantnošću i odstupanjem od vjerovanja i Allahovog objavljenog programa i zacrtanog životnog koncepta.
Lut, a.s. kritikovao je svoj narod, očito, zbog kršenja Allahovog programa predstavljenog u ispravnoj i nepatvorenoj ljudskoj prirodi. On ih kritikuje zbog toga što svoju snagu rasipaju tamo gdje nije mjesto oplodnje, a zapostavljaju svoju ulogu u razvoju čovječanstva i produženju ljudske vrste. Znajući za tu njihovu nastranu strast, Lut,a.s, im ukazuje na užitak koji treba postići na prirodni način kojim je Allah Uzvišeni zadovoljan. Otuda, ukoliko se neka osoba upusti u uživanje i traži zadovoljstvo oprečno prirodi koju je Allah uspostavio na ovom svijetu i što oponira Njegovom zakonu, onda se to naziva nastranošću, perverzijom i prirodnom pokvarenošću, prije nego moralnom pokvarenošću. U suštini, tu nema razlike, jer islamski moral je – kako ističe Sejjid Kutb – prirodni moral, bez perverzije i pokvarenosti.
Najakutniji problem u njegovom narodu bio je, dakle, homoseksualizam, koji je Lut, a.s, trebalo da iskorijeni i lijepim i privlačnim metodama pozove na čistoću islamskog življenja. Međutim, ta seksualna perverzija nije zahvatila samo njegov narod. Ta anomalija uveliko je zahvatila današnjeg savremenog čovjeka. Danas se u mnogim zemljama Zapada taj neprirodni način života uveliko tolerira i ozakonjuje. Čak se i u našoj zemlji na sav glas čuje poziv na legaliziranje te pošasti. Otuda je Lutov, a.s, poziv: «eto mojih kćeri“, tj. eto vam ženske osobe, one su vam čišće!» , ili: «Zar vi mimo sav svijet sa muškarcima općite, a ostavljate žene svoje, koje vam je Gospodar vaš stvorio?!» danas aktualan, posebno kada je u pitanju ovaj apsolutni seksualni liberalizam, u kojem se savremeni čovjek spustio na nivo životinje, pa čak se, u moralnom pogledu, dublje zaglibio i od same životinje!
Odgovor Lutovog, a.s, naroda na taj njegov savjet, umjesto zahvale, bila je prijetnja protjerivanjem: «Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi čistunci!»
Identičan je odgovor današnjem džahilijjetskom čovjeku koji progoni muslimane samo zato što se čiste i što svojim moralnim kriterijima ne žele da se zamoče u baruštinu nemorala i perverzije. Smatranje moralnim onoga što je nemoralno, a nemoralnim onoga što je kristalno čisto i moralno jedna je od prepoznatljivih crta današnjeg savremenog džahilijjetskog društva! Naša obaveza identična je obavezi Luta, a.s, a to je upozorenje na opasnost posljedica takvog postupanja.

Allahov zakon važi za sve narode i sva vremena! Svaka vrsta moralne devijacije uzrokuje Allahovu kaznu. Njegova kazna Lutovom, a.s, narodu bila je pouka za sve potonje generacije. O tome Allah Uzvišeni kaže:
«I kada dođe Naša odredba, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore bi dolje i na njih kao kišu spustismo grumenje od skamenjenog blata, koje je neprekidno sipalo, obilježeno od Gospodara tvoga, a ono nije daleko od nasilnika!»

Da bi se iskorijenila neka moralna devijacija ili neki perverzan čin koji uništava moralnu čistoću jedne osoba i kompletnog društva, islam preventivno djeluje, pa tako u ovom pogledu, predviđa drastične kazne za one koji krše granice prirodnog načina života. Tako neki islamski učenjaci, među kojima su Šafija, Ahmed b. Hanbel i dr., smatraju da homoseksualca treba kamenovati, bez obzira da li je oženjen ili nije. Oni svoj stav temelje na hadisu koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi 'Abdullah b. 'Abbas, r.a: «Kada nađete nekog da radi ono što je radio Lutov narod, ubijte i onog ko to radi, a i onog s kim to radi!»
Ebu Hanife, pak, smatra da homoseksualca treba baciti s vrha planine u provaliju, i za njim bacati kamenje, kako je bilo učinjeno i sa Lutovim, a.s, narodom.
Treba napomenuti da se na Lutov, a.s., poziv nije odazvao niti jedan čovjek. Svi su nastavili svoj tvrdoglavi odnos prema tome Poslaniku. S njim je bila samo njegova porodica, tj. dvije kćeri. Oni su krenuli iz Sodome kako bi se spasili nagoviještene kazne za moralne prijestupnike. Čak ni njegova žena nije htjela uzvjerovati, niti slijediti njegove savjete. Ona je, naprotiv, špijunirala Luta, a.s, i dolazak meleka u likovima lijepih muškaraca prijavila njegovom narodu, optužujući ga da s njima čini razvrat. Zato je Allah Uzvišeni i nju kaznio: «I Mi smo njega i njegovu porodicu spasili, osim njegove žene – ona je ostala sa onima koji su kaznu iskusili!»
Primjer Lutove, a.s, žene ukazuje da nekada, i pored naše da'vetske prepoznatljive angažiranosti, ni najbliži članovi naše porodice neće prihvatiti naš savjet. To nas ne smije obeshrabriti na polju da'vetskog djelovanja i kontinuiranosti našeg angažmana.
Allah Uzvišeni, znajući za to, tješi nas primjerom Nuhove i Lutove, a.s, supruge, kako bi nam bilo jasno da isključivo On upućuje na pravi put koga On hoće: «Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile – i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: «Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!»

Dakle, njihove žene, koje su bile njima bliske, nisu se spasile propasti, jer su svojom vjerom, svakodnevnim promišljanjem i konceptom života bile u vezi s onim iz njihovog naroda koji su se pokazali neposlušnim Allahovom programu života, pa su, stoga, iskusile kaznu i doživjele propast na ovom svijetu i nagovještaj vječne propasti na budućem svijetu, što će biti i sudbina svih neposlušnih osoba do Sudnjeg dana!